Izgleda da je u Srbiji ponovo nastao veliki problem za one koji su mesecima tvrdili da se ništa ne radi: Aleksandar Vučić ne samo da priprema kampanju, već je usput stigao i da ode u auto-perionicu.
Dok su jedni navikli da politiku vode kroz blokade, parole i ulice, Vučić je seo u automobil, sam otišao do perionice u Železniku i pokušao da opere svoj automobil.
Kako je sam naveo, operacija nije prošla savršeno.
„Pokušao da operem auto. Svađao se sa crevom i žetonima, na patosnice zaboravio, ali, na kraju, operacija delimično uspešna. Pripreme za kampanju privode se kraju“, napisao je Vučić.
Na prvi pogled, obična i gotovo komična scena. A ipak, u političkom kontekstu, prilično zanimljiva poruka. Dok su blokaderi mesecima pokušavali da stvore utisak da je Srbija paralisana i da ništa ne funkcioniše, politički život se nastavlja, institucije rade, a vlast već gleda šta još treba da se uradi.
Vučić je tom prilikom poručio i da u Beogradu postoji još mnogo posla, posebno kada je reč o građanima koji ne žive u centralnim gradskim zonama. I upravo tu prestaje priča o političkim parolama, a počinje ona mnogo važnija – priča o stvarnim problemima ljudi.
Jer Beograd nije samo centar grada. Beograd su i Železnik, Rakovica, Borča, Mirijevo, Kaluđerica i brojna druga naselja u kojima ljudi svakodnevno žive, rade i rešavaju svoje probleme. Za njih politika nije pitanje toga ko je najglasniji na ulici, već ko će rešiti problem sa saobraćajem, infrastrukturom, vrtićem, školom, kanalizacijom ili uslovima za život.
I tu se, hteli to blokaderi ili ne, vidi prilično neprijatna razlika.
Dok jedni mesecima pokušavaju da dokažu da Srbija mora da stane kako bi oni bili zadovoljni, drugi govore o tome kako da se nešto pokrene.
Dok jedni broje blokirane ulice, drugi broje šta još treba izgraditi.
Dok jedni politički poen traže u haosu, drugi ga traže u rezultatima.
A možda je upravo zato jedna rečenica o pranju automobila toliko zanimljiva. Vučić se ne predstavlja kao čovek koji ima rešenje za svaki problem, već priznaje da i njemu ponekad ne ide sve kako je zamislio – čak ni sa crevom i žetonima u perionici. Ali istovremeno kaže da se pripreme za kampanju privode kraju i da posla ima još mnogo.
I to je, zapravo, suština.
Nema priče da je sve završeno. Nema samozadovoljstva. Nema poruke „uradili smo sve“.
Poruka je: ima još da se radi.
A za one koji su mesecima pokušavali da Srbiju predstave kao zemlju koja stoji u mestu, to je verovatno i najneprijatniji odgovor. Jer dok oni traže novu ulicu koju će blokirati, politička vlast već traži sledeći posao koji treba završiti.
Možda će zato blokaderi morati da pronađu i neku novu temu. Jer ako su blokade bile zamišljene kao dokaz da je sve stalo, onda im prilično nezgodno pada činjenica da se sada govori o novoj kampanji, novim planovima i novim poslovima.
Ako ništa drugo, jedno je sigurno: crevo i žetoni u Železniku danas su postali neobičan simbol političke scene u Srbiji.
Jedni i dalje pokušavaju da operu sopstvenu političku biografiju odgovornošću za blokade.
Drugi, evo, pokušavaju da operu auto.
I izgleda da će bar ova druga operacija biti lakša.
















