Mnogi vozači ne znaju sa koje udaljenosti kamere za brzinu beleže prekršaj, a stvarni domet je manji nego što se često misli.
Iako kamere za nadzor brzine deluju kao svevideće oko koje sve beleži čim se pojavite na horizontu, njihov realni domet je znatno manji i strogo tehnički ograničen.
Koliko daleko kamera zaista meri brzinu?
U većini slučajeva, fiksne kamere za nadzor brzine efikasno mere brzinu na udaljenosti od približno 100 do 300 metara. Upravo u tom „radnom prozoru“ kamera beleži podatke koji imaju dokaznu snagu: brzinu, vreme, lokaciju i jasnu fotografiju vozila sa registarskim tablicama.
Sve van tog dometa može biti vidljivo golim okom ili na ekranu uređaja, ali ne predstavlja validan dokaz za kažnjavanje. Kamera mora da ispuni tehničke i pravne standarde, a oni podrazumevaju jasnu identifikaciju vozila, što je moguće samo u ograničenom opsegu.
Šta je sa naprednijim sistemima?
Postoje i savremeniji uređaji koji kombinuju kameru sa radarom ili lidar tehnologijom. U idealnim uslovima,ravna deonica, dobra vidljivost, bez saobraćajnih smetnji, takvi sistemi mogu da mere brzinu i sa 450 do 600 metara udaljenosti.
Mobilni policijski radari i ručni lidar uređaji mogu imati i nešto veći domet, ali i kod njih važi isto pravilo: prekršaj je validan tek kada su podaci precizni i nedvosmisleno vezani za konkretno vozilo.
Zašto ne postoje „kamere koje hvataju sa kilometra“?
Razlog je jednostavan: zakon i tehnologija.
Da bi kazna bila zakonita, fotografija mora biti jasna, registarska oznaka čitljiva, a merenje brzine precizno. Na većim udaljenostima dolazi do optičkih izobličenja, gubitka detalja i mogućnosti greške, što takve snimke čini neupotrebljivim u prekršajnom postupku.
Drugim rečima, kamera može „videti“ mnogo, ali kažnjavati sme samo u strogo definisanoj zoni.
Šta ovo znači za vozače?
To što ste kameru primetili izdaleka ne znači da ste već snimljeni. Merenje počinje tek kada uđete u njen aktivni domet. Ali upravo tu nastaje i najčešća greška vozača, naglo usporavanje ispred kamere, a zatim ponovno ubrzavanje, što sve češće kontrolišu sistemi za prosečnu brzinu.
Zaključak
Ne postoje magične kamere koje vas „hvataju“ sa kilomarske udaljenosti, ali postoje precizni uređaji koji u svom radnom opsegu ne greše. Realni domet fiksnih kamera je od 100 do 300 metara, napredni sistemi mogu i nešto više, ali uvek u okvirima jasno definisane kontrolne zone.
Zato je najsigurnija strategija i dalje najjednostavnija: poštovati ograničenja brzine, jer kamera možda ne meri sve vreme, ali zakon važi na svakom metru puta.



















