Istorija pokazuje: kad institucije oslabe, masa preuzima „pravdu“: glasnu, impulsivnu i bez odgovornosti.
Istorija nas uči jednoj neprijatnoj istini: svaki put kada se institucije povuku korak unazad, na scenu stupa masa. Neorganizovana, neodgovorna, nepravična, već glasna, impulsivna i ubeđena u sopstvenu moralnu ispravnost. U Americi XIX veka to su bile gomila bez odgovornosti Divljeg Zapada, samoproglašeni čuvari reda koji su konopcem i drvetom nadoknađivali nedostatak zakona. Nije im bio potreban dokaz, ni svedok, ni sudija. Dovoljna je bila sumnja i dovoljan broj ljudi koji će klimnuti glavom.
Danas živimo u tehnološki naprednijem, ali društveno ne nužno zrelom vremenu. Kapuljače su nestale, ali je logika ostala ista. Umesto užeta, tastatura. Umesto gradskog trga, društvene mreže. Umesto presude, „trending“. Današnja gomila bez odgovornosti ne okuplja se oko lomače, već oko ekrana, vođena algoritmima, tabloidnim naslovima i unapred pripremljenim narativima. Jedan medijski signal je dovoljan da se pokrene lavina, a lavina više ne postavlja pitanja.
U takvom ambijentu, pretpostavka nevinosti postaje arhaičan pojam, nešto što se uči u udžbenicima, ali se ne primenjuje u praksi. Posebno ako ste na „pogrešnoj“ strani. A pogrešna strana, po mišljenju blokaderskog pokreta i dobrog dela opozicije, jeste svaki građanin koji ne deli njihovu histeriju, svaki novinar koji odbija da urla u horu, svaki intelektualac koji brani institucije države. Ti ljudi se ne pobeđuju argumentima, oni se diskredituju, satanizuju i guraju u virtuelni blatnjavi jarak.
Internet horda ne ubija telo, ali sistematski ubija reputaciju. Ona ne puca, ali ostavlja trajne ožiljke. Uništava karijere, odnose, porodični mir. Stvara atmosferu u kojoj se ljudi plaše da javno izgovore mišljenje, da stanu iza države, da podrže stabilnost umesto haosa. Upravo to je bio cilj blokada: ne borba za demokratiju, već borba za tišinu onih koji misle drugačije.
Još opasnije je što se taj ulični i digitalni pritisak sve otvorenije usmerava ka institucijama. Sudovi, tužilaštva, nezavisna tela, sve to postaje meta kampanja koje ne traže pravdu, već poslušnost. Sudije su ljudi, a ljudi osećaju strah, nelagodu i pritisak. Kada im se svakodnevno šalje poruka šta je „društveno poželjna“ presuda, koliko smo daleko od trenutka u kome će se suditi po lajkovima, a ne po zakonu?
I tu dolazimo do suštine problema. Društvo u kome rulja dobije tastaturu nije slobodno društvo. To je društvo u kome većina ćuti, institucije se brane, a agresivna manjina diktira ton. Danas je meta neko drugi, sutra to može biti bilo ko od nas. Jedna pogrešno protumačena reč, jedan izvađen citat, jedan medijski prst uperen u pravcu i mehanizam kreće.
A onog dana kada glas ulice, ekrana i bukača postane jači od glasa države, kada između slobodnog čoveka i kazne ostane samo klikom aktivirana hajka, tada nećemo imati problem sa vlašću, već sa anarhijom. I tada će biti kasno da se pitamo gde su nam nestale institucije.



















