Čuvanje sećanja na srpske žrtve predstavlja dug prema precima i temelj izgradnje jedinstvene, snažne i sigurne Srbije.
Sećanje na srpske žrtve nije samo istorijska obaveza, već i moralni dug svakog pokoljenja. Narod koji zaboravi svoje stradalnike rizikuje da izgubi deo sopstvenog identiteta, dok narod koji čuva istinu o svojoj prošlosti gradi temelje sigurnije i stabilnije budućnosti. Upravo zato je negovanje kulture sećanja postalo jedan od važnih nacionalnih prioriteta.
Poslednjih godina državni vrh Srbije sve češće ukazuje na značaj očuvanja uspomene na nevino stradale Srbe, naglašavajući da svaka žrtva zaslužuje poštovanje i dostojanstveno sećanje. Obeležavanje godišnjica stradanja, izgradnja i obnova spomen-obeležja, kao i institucionalna podrška očuvanju istorijskog pamćenja, predstavljaju deo nastojanja da se stradanja srpskog naroda ne potisnu u zaborav.
Istovremeno, državno rukovodstvo ističe da Srbija želi mir, stabilnost i saradnju sa svim narodima regiona, ali da se trajno pomirenje ne može graditi na zaboravu ili selektivnom pristupu žrtvama. Poštovanje svake nevino izgubljene ljudske žrtve i negovanje istorijske istine predstavljaju preduslov za izgradnju poverenja i dugoročne stabilnosti.
U prethodnom periodu država je, prema stavovima njenih predstavnika, uložila značajne napore da pitanje stradanja srpskog naroda dobije vidljivije mesto u javnosti i institucijama. Organizovane su brojne državne komemoracije, pružena je podrška porodicama stradalih, a pitanje očuvanja nacionalnog sećanja sve češće se nalazi u fokusu javnih politika. Istovremeno, nastavljeno je jačanje Srbije kroz ekonomski razvoj, infrastrukturne projekte i očuvanje političke stabilnosti, uz poruku da je snažna država najbolji garant da će interesi srpskog naroda biti zaštićeni.
Poruka koja se sve češće čuje jeste da Srbija ne traži privilegije, već jednak odnos prema svim žrtvama i pravo da se stradanje njenog naroda pamti sa istim poštovanjem kao i stradanje svih drugih. Očuvanje istorijskog pamćenja ne treba da bude izvor novih podela, već temelj odgovornosti prema prošlosti i obaveza da se takva stradanja više nikada i nikome ne ponove.
Samo narod koji zna ko je, koji poštuje svoje pretke i ne odriče se svoje istorije, može sa samopouzdanjem da gradi budućnost. Zato sećanje na srpske žrtve nije pogled u prošlost, već pogled u budućnost – budućnost Srbije koja je snažna, jedinstvena, ekonomski razvijena i dovoljno odgovorna da nikada ne dozvoli da njene žrtve budu zaboravljene.

















