U samom srcu Prizrena, među starim kamenim ulicama i vekovima istorije, uzdiže se Bogorodica Ljeviška – jedna od najznačajnijih srpskih srednjovekovnih svetinja i nemi svedok stradanja, duhovne snage i opstanka srpskog naroda na Kosovu i Metohiji.
Ovaj velelepni hram nije samo remek-delo srpske i vizantijske arhitekture, već i simbol vekovne borbe za očuvanje vere, kulture i identiteta. Kroz istoriju je rušen, skrnavljen, pretvaran u džamiju, paljen i oštećivan, ali nikada nije prestao da svedoči o vremenu kada je Prizren bio jedan od najvažnijih duhovnih i državnih centara srednjovekovne Srbije.
Naziv „Ljeviška“ potiče, prema predanju, od dela grada koji se nekada nalazio sa leve strane reke Bistrice. Iako je tok reke kasnije promenjen, ime svetinje ostalo je do danas kao deo istorijskog nasleđa Prizrena.
Hram je 1307. godine obnovio kralj Milutin, jedan od najvećih srpskih zadužbinara iz dinastije Nemanjića, na temeljima starije crkve iz vremena Stefana Prvovenčanog, ali i još starije vizantijske bazilike iz 10. veka. Upravo zato Bogorodica Ljeviška predstavlja jedinstven spoj srpske i vizantijske duhovne i umetničke tradicije.
Kralj Milutin želeo je da njegova zadužbina bude dostojna velikog pravoslavnog centra kakav je u to vreme bio Prizren, pa je hram pretvoren u monumentalnu petokupolnu crkvu sa zvonikom i prostranim pripratama.
Posebno mesto u istoriji umetnosti zauzimaju freske Bogorodice Ljeviške, koje se smatraju vrhuncem srpsko-vizantijskog slikarstva 13. i 14. veka. Među njima se izdvaja čuvena freska Bogorodice Milostive, koja je 1951. godine otkrivena gotovo netaknuta iza zazidanog zida i danas važi za jedan od najlepših prikaza Presvete Bogorodice u pravoslavnoj umetnosti.
Sudbina ove svetinje bila je izuzetno teška. Posle ukidanja Pećke patrijaršije 1766. godine, Osmanlije su crkvu pretvorile u džamiju. Freske su prekrečene, zvonik je dobio minare, a vekovi su ostavili duboke ožiljke na hramu.
Ipak, ni vreme ni stradanja nisu uspeli da unište lepotu Bogorodice Ljeviške.
Novo veliko stradanje svetinja je doživela tokom martovskog pogroma 2004. godine, kada su albanski ekstremisti zapalili crkvu i teško oštetili unutrašnjost hrama i neprocenjive freske. Dim, vatra i garež ostavili su tragove koji su i danas vidljivi na zidovima ove drevne svetinje.
UNESKO je 2006. godine Bogorodicu Ljevišku uvrstio na listu ugrožene svetske kulturne baštine, a deo fresaka i hrama obnovljen je zahvaljujući međunarodnoj pomoći. Ipak, mnoge rane i dalje svedoče o teškom stradanju koje je hram preživeo.
Danas Bogorodica Ljeviška stoji kao jedan od najvažnijih simbola srpskog duhovnog i kulturnog nasleđa na Kosovu i Metohiji. Njeni zidovi pamte slavu Nemanjića, vekove okupacije, stradanja i progone, ali i nepokolebljivu snagu naroda koji je vekovima čuvao svoje svetinje.
Dok god stoji Bogorodica Ljeviška, stoji i živo sećanje na srpsku istoriju, veru i trajanje na Kosovu i Metohiji.

















