Geopolitika na ivici: šta zaista znači plan o odgovoru na kršenje primirja
Dok se svet navikava na vest da je rat u Ukrajini ušao u četvrtu godinu, diplomatski kanali ponovo su se usijali. Prema saznanjima uglednog britanskog lista Fajnenšel tajms, Kijev je u principu postigao saglasnost sa zapadnim partnerima o mehanizmu koji bi trebalo da deluje kao jasna i nedvosmislena poruka Moskvi: svako uporno kršenje budućeg sporazuma o prekidu vatre pokrenulo bi koordinisan vojni odgovor Evrope i Sjedinjenih Američkih Država.
Iako na prvi pogled deluje kao još jedna u nizu diplomatskih formulacija, ovaj plan, razrađivan tokom decembra i januara u krugovima ukrajinskih, evropskih i američkih zvaničnika, nosi težinu koja prevazilazi uobičajene izjave podrške. Reč je o pokušaju da se unapred postave „crvene linije“ i eliminiše siva zona u kojoj su se prethodna primirja raspadala.
Višeslojni odgovor: šta se krije iza diplomatskog jezika
Prema dostupnim informacijama, predlog ne podrazumeva jedan jedini, automatski potez, već čitav spektar mera, od političkih i ekonomskih, do vojnih. Upravo ta „višeslojnost“ čini plan specifičnim. Ideja je da odgovor bude proporcionalan, ali i dovoljno brz da spreči dugotrajna „testiranja“ primirja, po modelu koji je viđen u prethodnim fazama sukoba.
Za Ukrajinu, ovakva struktura znači više od simbolične podrške. Ona podrazumeva garanciju da eventualno primirje neće biti samo taktička pauza koju bi Rusija iskoristila za pregrupisavanje. Za Zapad, pak, to je pokušaj da se očuva kredibilitet – nakon godina sankcija i vojne pomoći, svaki novi dogovor koji bi se raspao bez posledica značio bi ozbiljan udarac ugledu evropskih i američkih bezbednosnih politika.
Abu Dabi kao nova diplomatska scena
Posebnu pažnju privlači i najavljeni sastanak izaslanika Ukrajine, Rusije i Sjedinjenih Američkih Država u Abu Dabiju, zakazan za naredna dva dana. Sam izbor lokacije nije slučajan. Ujedinjeni Arapski Emirati poslednjih godina sve češće služe kao neutralna platforma za osetljive razgovore, daleko od direktnog uticaja evropskih i evroazijskih prestonica.
Ovi razgovori, prema navodima upućenih, neće odmah doneti „istorijski sporazum“, ali bi mogli da postave okvir za dalje korake. Upravo u tom okviru treba posmatrati i dogovor o odgovoru na kršenje primirja: kao sredstvo pritiska, ali i kao test spremnosti svih strana da rat zaista privedu kraju.
Između odvraćanja i eskalacije
Ključno pitanje koje se nameće jeste, da li ovaj plan smanjuje ili povećava rizik od šire eskalacije? Pristalice tvrde da jasno definisane posledice deluju odvraćajuće i da upravo neodređenost predstavlja najveću opasnost. Kritičari, međutim, upozoravaju da bi i najmanji incident mogao da bude protumačen kao „uporno kršenje“, što bi povuklo lanac događaja teško kontrolisiv.
U tom kontekstu, plan deluje kao hodanje po tankoj žici: dovoljno čvrst da spreči zloupotrebe, ali dovoljno fleksibilan da ostavi prostor diplomatiji. Upravo tu se krije njegova snaga, ili slabost.
Šta ovo znači za Ukrajinu, Rusiju i Evropu
Za Ukrajinu, dogovor predstavlja pokušaj da se bezbednosne garancije konkretizuju, nakon što su brojna obećanja u prošlosti ostala bez jasnog mehanizma sprovođenja. Za Rusiju, to je signal da bi prostor za manevrisanje u slučaju primirja mogao biti znatno uži nego ranije. Za Evropu i SAD, pak, ovo je trenutak istine: da li su spremne da preuzmu rizik koji podrazumeva otvoreno definisanje vojnog odgovora.
Jedno je sigurno, sam čin da se o ovakvom planu javno govori menja dinamiku rata. On pokazuje da se sukob više ne posmatra samo kao pitanje frontova i kilometara, već kao test globalne bezbednosne arhitekture.
Zaključak: primirje kao ispit zrelosti
Buduće primirje, ako do njega dođe, neće biti kraj rata, već početak nove faze. Faze u kojoj će svaki potez biti pod lupom, a svaka greška imati jasno definisanu cenu. Upravo zato dogovor o koordinisanom odgovoru Zapada predstavlja više od puke pretnje, on je pokušaj da se konačno uvede red u haos koji je godinama definisao ukrajinski konflikt.
Da li će taj pokušaj uspeti, zavisiće ne samo od potpisa na papiru, već i od političke volje da se preuzme odgovornost kada se te crvene linije pređu.


















