Izgleda da je kod dela blokaderske scene već spreman i rezervni plan za izbore, ako pobede, izbori su demokratski i narod je „progledao“, a ako izgube, kreće priča o krađi, nepravilnostima, ulici i nepriznavanju rezultata.
I tu dolazimo do pitanja koje bi, izgleda, najviše moglo da zaboli: šta će biti ako građani Srbije jednostavno ne glasaju onako kako su blokaderi zamislili?
Jer poslednjih nedelja već se u javnosti pojavljuju najave mogućeg postizbornog scenarija, dok je predsednica Narodne skupštine Ana Brnabić ukazala na narativ po kome bi isti izbori bili prihvatljivi samo u slučaju pobede jedne strane, a u suprotnom bi bili proglašeni spornim.
Još zanimljivije je što je jedan od blokadera nedavno, govoreći o izbornoj noći, poručio da su „spremni gotovo za bilo koje opcije“. Ta izjava je u medijima protumačena kao najava mogućih dešavanja na ulicama nakon izbora.
Drugim rečima, kao da se već pravi alibi za eventualni izborni poraz.
Ako dobiju, slaviće pobedu.
Ako izgube, dovešće u pitanje izbore.
Pa se onda postavlja sasvim logično pitanje: čemu uopšte izbori?
Ako vam je demokratija dobra samo onda kada vam donese rezultat koji želite, onda to više nije demokratija, već politički meni sa jednom jedinom prihvatljivom stavkom: „da bude po našem“.
Posebno je zanimljivo što se priča o „narodnoj volji“ najglasnije čuje onda kada se očekuje da će narod glasati za njih. Kada postoji mogućnost drugačijeg ishoda, odjednom se priprema teren za priču da je narod pogrešno glasao, da izbori nisu dobri ili da rezultat ne treba prihvatiti.
Ali postoji jedan problem sa tim planom.
Narod nije dužan da glasa po scenariju koji su napisali blokaderi.
I ako izbori budu održani po zakonu, svaki politički akter moraće da prihvati rezultat, bio on prijatan ili neprijatan.
U suprotnom, ne borite se za demokratiju.
Borite se da demokratija bude prihvatljiva samo kada ste vi pobednik.
A to je već nešto sasvim drugo.
Zato će možda najzanimljiviji deo izborne noći biti upravo onaj posle zatvaranja biračkih mesta: da li će blokaderi prihvatiti glas naroda ako taj glas ne bude onakav kakav su očekivali?
Jer ako su već sada spremni da objašnjavaju zašto izbori možda neće biti prihvatljivi, onda se čovek s pravom pita, da li se uopšte spremaju za izbore ili se spremaju za objašnjenje sopstvenog poraza?
I tu više nije pitanje ko će pobediti.
Pitanje je da li će konačno prihvatiti da u demokratskoj državi poslednju reč imaju birači, a ne ulica, društvene mreže i najglasnija manjina.














