Evropske države sve otvorenije menjaju pristup migracionoj politici, ali svaka na svoj način, tražeći odgovor na rastući pritisak demografskih problema, integracije i opterećenja socijalnih sistema.
Dok Nemačka pokušava da smanji broj migranata i podstakne njihov povratak u matične zemlje, Francuska najavljuje drastično ograničavanje novih dolazaka, a Španija u migrantima vidi mogućnost za spasavanje opustelih ruralnih područja i oživljavanje lokalne ekonomije.
Nemačka, koja je tokom migrantske krize 2015. godine primila ogroman broj izbeglica, sada razmatra mere kojima bi deo stranaca bio podstaknut na dobrovoljni povratak. Prema navodima nemačkih medija, Berlin razmatra finansijske podsticaje do 8.000 evra za sirijske migrante koji bi se vratili u svoju zemlju.
Cilj nemačkih vlasti je postepeno smanjenje broja od više od 900.000 Sirijaca koji trenutno žive u Nemačkoj, pre svega onih koji nemaju trajni pravni osnov za ostanak. Vlada procenjuje da bi jednokratni troškovi povratka mogli biti manji od dugoročnih izdvajanja za socijalnu pomoć, smeštaj, zdravstvenu zaštitu i integracione programe.
Međutim, takav plan nailazi na otpor Damaska. Sirijske vlasti poručile su da se protive masovnim deportacijama i da svoje državljane u inostranstvu smatraju važnim resursom za budućnost zemlje. Istovremeno, statistika pokazuje da je povratak migranata izuzetno spor proces — tokom prošle godine dobrovoljno se vratilo tek nekoliko hiljada ljudi.
Za razliku od Nemačke, Francuska želi da zaustavi nove migracione tokove. Francuski ministar pravde Žerald Darmanen predložio je trogodišnji moratorijum na legalnu imigraciju, što predstavlja jedan od najoštrijih stavova francuskih vlasti poslednjih godina.
Prema njegovim rečima, Francuska je dostigla granice svojih integracionih kapaciteta i potrebno je vreme da se država posveti migrantima koji već žive u zemlji. Među predloženim merama nalaze se strože migracione kvote, ograničenje spajanja porodica i smanjenje izdavanja novih boravišnih dozvola.
S druge strane, Španija šalje potpuno drugačiju poruku. Tamošnje vlasti smatraju da bez migranata mnoga sela i manje sredine nemaju demografsku budućnost. Zbog toga Madrid pokreće programe koji podstiču doseljavanje migranata u ruralne oblasti koje decenijama gube stanovništvo.
Iako migranti čine značajan deo ukupne populacije Španije, njihov broj u selima i manjim mestima ostaje relativno mali. Upravo zato država finansira projekte lokalnih samouprava i kompanija koji imaju za cilj privlačenje radne snage u ugrožene regione.
Pojedine opštine već funkcionišu zahvaljujući doseljenicima iz Afrike i Latinske Amerike, koji rade u fabrikama, poljoprivredi, pekarama, prodavnicama i drugim delatnostima koje lokalno stanovništvo sve manje obavlja.
Tri različite politike otkrivaju duboku podelu unutar Evrope kada je reč o migracijama. Dok jedne države migrante vide kao ekonomski i bezbednosni izazov, druge u njima prepoznaju neophodnu radnu snagu i šansu za demografski oporavak.
Nemačka, Francuska i Španija tako danas predstavljaju tri različita modela buduće evropske migracione politike, dok Evropska unija i dalje nema jedinstven odgovor na jedno od najvažnijih pitanja savremenog društva.


















