Dok Srbija tuguje, blokaderi ponovo pokazuju pravo lice: za njih su zastava i Srbija meta za pljuvanje, a tuđe bombe, poželjan prizor.
Ratko Mladić preminuo je danas u Hagu, u 84. godini, ostavljajući za sobom dubok trag u istoriji srpskog naroda i sećanje na vreme u kojem je, kao general Vojske Republike Srpske, branio interese i opstanak Srba.
Ostaće upamćen kao general koji se, u najtežim godinama, borio za opstanak srpskog naroda i njegove nacionalne interese.
Dok se povodom smrti generala vode ozbiljne rasprave o ratovima devedesetih, odgovornosti, žrtvama i istorijskom nasleđu, deo blokaderske scene ponovo pokazuje ono što je javnost već imala prilike da vidi: kada treba napasti Srbiju, politički bes više nema nikakve granice.
Godinama slušamo priču o „demokratiji“, „slobodi“ i „boljem društvu“, a onda se pojave snimci, poruke i postupci u kojima se srpska zastava vređa, sopstvena država ismeva, a čak se i prizivaju nova stradanja Srbije.
I onda treba neko da poveruje da je sve to „borba za Srbiju“.
Zaista?
Ako vam je Srbija toliko nepodnošljiva, ako vam se povraća od njene zastave, ako vam je draže da Srbija bude bombardovana nego da politički protivnik pobedi na izborima, onda nemojte tu mržnju prodavati kao patriotizam.
To nije ljubav prema Srbiji.
To nije briga za građane.
I to svakako nije demokratska vrlina.
To je politički fanatizam koji je odavno prešao granicu normalnog neslaganja.
Najveći apsurd je u tome što isti oni koji Srbiju predstavljaju kao „genocidnu“, zaostalu i nedostojnu poštovanja, istovremeno bez problema žive u toj istoj Srbiji, koriste njene institucije, puteve, škole, zdravstvo i sve ono što plaćaju građani koje toliko preziru.
Kada treba nešto dobiti od države, onda država postoji.
Kada treba iskoristiti njena prava, onda prava postoje.
Kada treba uzeti novac, subvenciju ili bilo kakvu pogodnost, onda Srbija odjednom nije tako strašna.
Ali kada se pojavi srpska zastava?
E, onda počinje gađenje.
Kakva je to logika?
To je ona politička gimnastika u kojoj se Srbija pljuje u jednoj rečenici, a u sledećoj očekuje da ta ista Srbija sve finansira, obezbeđuje i plaća.
I zato blokadersku retoriku ne treba romantizovati.
Političko neslaganje je legitimno.
Ali prezir prema sopstvenoj državi nije nikakva posebna vrsta hrabrosti.
Vređanje zastave nije „aktivizam“.
Prizivanje bombardovanja nije „evropska vrednost“.
Nazivanje sopstvene zemlje najgorim imenima nije dokaz intelektualne superiornosti.
To je samo dokaz koliko daleko čovek može da ode kada mu politička mržnja postane važnija od sopstvene zemlje.
I zato bi blokaderi konačno mogli da odgovore na jednostavno pitanje:
Ako je Srbija zaista toliko užasna kako je predstavljate, zašto se onda toliko borite da upravo vi odlučujete šta će biti sa njom?
Ako je Srbija „genocidna“, zašto vam je toliko stalo do njenih institucija?
Ako vam se povraća od zastave, zašto vam je toliko stalo do države čiji je to simbol?
Ako zaista želite da je bombarduju, šta tačno očekujete da dobijete posle bombi?
Bolju Srbiju?
Ili ruševine nad kojima ćete ponovo držati lekcije o demokratiji?
Tu prestaje svaka ozbiljna politička priča.
Jer čovek može da bude protiv vlasti.
Ali kada počne da navija za tuđu silu protiv sopstvenih građana, onda više nije problem u tome što ima drugačije političko mišljenje.
Problem je što je u političkoj zaslepljenosti izgubio osnovni osećaj mere.
I zato je vreme da se licemerje nazove pravim imenom.
Ne, blokaderi nisu „Srbija“.
Nisu ni vlasnici monopola nad patriotizmom.
I nisu dobili pravo da celu zemlju proglašavaju zlom samo zato što nisu uspeli da je politički urede onako kako su zamislili.
Srbija nije njihova lična politička igračka.
Nije meta za iživljavanje.
Nije nešto što se voli samo kada vlast odgovara njihovim interesima.
I najmanje od svega je Srbija nešto što se priziva da bude bombardovano, a potom se istom tom narodu drže lekcije o „boljoj budućnosti“.
Ako već žele političku borbu, neka se bore argumentima.
Ako žele vlast, neka je osvoje na izborima.
A ako žele promene, neka pokažu šta nude.
Ali neka prestanu da glume žrtve dok istovremeno gaze simbole zemlje u kojoj žive.
Jer Srbija može da izdrži političke blokade.
Može da izdrži proteste.
Može da izdrži i najglasnije kritičare.
Ali će teško ikada zaboraviti one koji su, umesto da se bore za njenu budućnost, navijali da je drugi ponovo ruše.
I to je ono što će im jednog dana ostati kao najteža politička etiketa: ne da su bili protiv jedne vlasti, već da su u svojoj mržnji prema vlasti počeli da preziru i zemlju.
















