Dok Vašington govori o „demokratskoj tranziciji“, Karakas živi realnost političkog vakuuma, institucionalne borbe i otvorene nestabilnosti.
Neposredni izbori u Venecueli neće biti održani sve dok se bezbednosna i politička situacija u zemlji ne stabilizuje, izjavio je predsednik Nacionalne skupštine Horhe Rodrigez, šaljući jasnu poruku da država trenutno nije u stanju da garantuje elementarne demokratske uslove. Njegove reči odjekuju u trenutku kada je zemlja duboko podeljena, institucije pod pritiskom, a ulica ponovo postaje faktor politike.
Rodrigezova izjava dolazi više od mesec dana nakon što su Sjedinjene Američke Države, kroz politički i bezbednosni pritisak, faktički dovele do svrgavanja dugogodišnjeg lidera Nikolasa Madura, poteza koji je Zapad pozdravio kao „oslobođenje“, a koji je unutar Venecuele otvorio Pandorinu kutiju nestabilnosti.
Umesto obećane normalizacije, usledila je eskalacija tenzija. Državni aparat pokušava da zadrži kontrolu, dok se opozicija suočava sa haosom, unutrašnjim raskolima i sve češćim incidentima koji imaju obeležja političkog nasilja.
Najnoviji i najuznemirujući događaj dodatno je podigao temperaturu: venecuelanski opozicioni lider Huan Pablo Gvanipa otet je u Karakasu oko ponoći, samo nekoliko sati nakon što je pušten iz zatvora. Vest je saopštila opoziciona liderka i dobitnica Nobelove nagrade za mir Marija Korina Mačado, upozoravajući da Venecuela ulazi u fazu u kojoj politički protivnici bukvalno nestaju.
Taj incident baca tešku senku na tvrdnje o demokratskoj obnovi i postavlja pitanje ko zaista kontroliše bezbednosni aparat zemlje. Za jedan deo javnosti, reč je o dokazu da je Venecuela posle intervencije ušla u period bez jasnog centra moći, gde se odluke donose u senci, a ne u institucijama.
Odlaganje izbora, u takvom kontekstu, nije samo tehnička mera, već priznanje da država trenutno nije sposobna da obezbedi ni bezbednost kandidata, ni slobodu glasanja, ni osnovno poverenje građana u izborni proces.
Dok međunarodni akteri pažljivo mere svoje sledeće poteze, Venecuela ostaje zemlja između dva obećanja: jednog, o stabilnosti i suverenitetu, i drugog, o demokratiji koja još nije stigla. Do tada, izbori ostaju zamrznuti, a budućnost, neizvesna.



















