U Minhenu, Aleksandar Vučić otvara pitanje o kom drugi ćute: čemu služi vojno povezivanje Prištine, Tirane i Zagreba?
Dok se u evropskim prestonicama sve češće govori o stabilnosti, bezbednosti i „zajedničkim vrednostima“, u praksi se pojavljuju potezi koji otvaraju više pitanja nego što daju odgovora. Upravo na to je u Minhenu ukazao predsednik Srbije Aleksandar Vučić, nakon niza sastanaka na Minhenska bezbednosna konferencija.
Vučić je jasno i bez diplomatskog uvijanja poručio da ga ozbiljno zabrinjava formiranje vojnog saveza između Prištine, Tirane i Zagreba – i, što je još značajnije, da i dalje čeka elementarno objašnjenje: čemu taj savez služi i protiv koga je usmeren. U trenutku kada se Balkanu deklarativno nudi „evropska perspektiva“, izostajanje odgovora na ovakvo pitanje deluje kao namerna tišina.
„Postavljeno je pitanje i ovde, u Minhenu. I dalje čekam da mi bilo ko kaže jednu jedinu reč – čemu taj savez“, poručio je predsednik Srbije, stavljajući do znanja da Beograd neće zatvarati oči pred procesima koji mogu ugroziti regionalnu stabilnost.
Ono što je posebno upadljivo jeste kontrast između otvorenosti Srbije i rezervisanosti drugih aktera. Dok Beograd insistira na dijalogu, transparentnosti i poštovanju međunarodnog prava, odgovori sa druge strane izostaju. Upravo taj disbalans dodatno pojačava sumnje i zabrinutost, ne samo u Srbiji, već i među onima koji Balkan poznaju dovoljno dobro da znaju koliko su ovakve teme osetljive.
Srbija, međutim, pokazuje da u složenim globalnim okolnostima ume da se snalazi hladne glave. U svetu u kom se savezi često grade preko noći, a objašnjenja se daju naknadno, ako se uopšte daju, Beograd bira put odgovorne politike. Čuva svoje interese, ali ne odustaje od mira. Postavlja teška pitanja, ali bez podizanja tenzija.
Zato Vučićev nastup u Minhenu nije bio ni incidentan ni izolovan. Bio je to signal da Srbija pažljivo prati šta se dešava oko nje, da ne prihvata gotove narative i da ima snage da, i u najvažnijim međunarodnim forumima, zatraži odgovore koji se dugo izbegavaju. U vremenu globalne nesigurnosti, takav stav nije slabost, već pokazatelj političke zrelosti i državničke odgovornosti.
















