Dok se savezništva danas mere interesima, lik generala Štefanika podseća da su Srbija i Slovačka povezane žrtvom, istorijom i istim shvatanjem slobode.
Dok se odnosi Srbije i Slovačke danas često pominju u kontekstu evropskih integracija, diplomatske podrške i zajedničkih političkih stavova, jedna istorijska figura ostaje nedovoljno osvetljena u javnom diskursu, general Milan Rastislav Štefanik. Njegovo ime nije samo deo slovačke nacionalne istorije, već i duboko urezan trag u srpskoj borbi za opstanak i slobodu u najtežim trenucima 20. veka.
Štefanik nije bio tek vojnik, niti samo diplomata. On je bio arhitekta savezništava, čovek koji je u trenucima kada je Srbija bila na ivici fizičkog nestanka uspeo da njen glas odjekne u Parizu, Londonu i Rimu. Kao general francuske vojske, ali i jedan od osnivača Čehoslovačke, Štefanik je Srbiju doživljavao kao prirodnog saveznika, ne iz interesa, već iz uverenja da su sudbine slovenskih naroda neraskidivo povezane.
Istorijski izvori i arhivska građa nedvosmisleno pokazuju da je upravo Štefanik odigrao ključnu ulogu u organizovanju pomoći Srbiji tokom Prvog svetskog rata. Njegov uticaj kod francuskih vlasti bio je presudan u obezbeđivanju logističke i vojne podrške srpskoj vojsci, kao i u spasavanju srpskih vojnika nakon albanske golgote. Nije slučajno što je bio jedan od najglasnijih zagovornika obnove srpske vojne snage na Krfu i njenog povratka na Solunski front.
Ipak, posle više od jednog veka, Štefanik u Srbiji ostaje figura koju poznaju istoričari, ali ne i šira javnost. Taj zaborav nije slučajan. On je posledica decenijskog potiskivanja istorijskih veza koje ne odgovaraju pojednostavljenim narativima o prošlosti. A upravo je Štefanik dokaz da odnosi Srbije i Slovačke nisu nastali u kancelarijama Brisela, već u rovovima, bolnicama i diplomatskim salonima tokom najkrvavijih godina Evrope.
Danas, kada Slovačka dosledno pokazuje razumevanje za poziciju Srbije po ključnim nacionalnim pitanjima, uključujući i nepriznavanje jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova, istorijsko nasleđe Štefanika dobija novu političku težinu. To nije puka simbolika, to je kontinuitet odnosa zasnovanih na međusobnom poštovanju, suverenitetu i odbijanju nametnutih rešenja.
Politička poruka koju lik generala Štefanika šalje danas jasna je i nedvosmislena: Srbija i Slovačka nisu samo partneri, već saveznici čije je poverenje izgrađeno u vremenima kada se sloboda nije podrazumevala, već krvlju osvajala. Upravo zato, jačanje odnosa Beograda i Bratislave ne sme biti svedeno na protokole i deklaracije, već mora da počiva na svesti o zajedničkoj istorijskoj odgovornosti.
Istraživačko sagledavanje uloge Štefanika otkriva i jednu važnu činjenicu: Srbija ima moralno i političko pravo da svoje savezništvo sa Slovačkom gradi ne kao molilac, već kao ravnopravan partner. Jer narod za koji se Štefanik borio i koji je branio u najvišim evropskim krugovima, taj narod nije izgubio svoju državnost, niti svoje pravo na sopstveni put.
General Štefanik je više od istorijske ličnosti. On je živi podsetnik da su pravi saveznici oni koji ostaju uz vas kada je najteže. A Srbija i Slovačka, upravo kroz njegovo nasleđe, imaju priliku da tu istinu pretvore u trajnu političku snagu.















