Novinari koji analiziraju stvarnost zdravorazumski odmah postaju „režimski“, „ćaci glas“ i meta napada bez dokaza.
U savremenom medijskom prostoru Srbije, jedan obrazac se ponavlja do zamora, ko god pokuša da stvari sagleda racionalno, bez histerije i ideoloških naočara, momentalno biva obeležen. Ne kao neko sa drugačijim mišljenjem, već kao „režimski novinar“, „ćacin glasnik“, „produžena ruka vlasti“. Etiketa se lepi brzo, bez dokaza i bez potrebe za argumentima.
Dovoljno je da novinar postavi jedno nezgodno pitanje, da odbije da trči u čoporu ili da ne prihvati narativ koji je tog dana „obavezan“. U tom trenutku prestaje da bude novinar, postaje meta. Ne zbog onoga što je netačno napisao, već upravo zato što je pogodio suštinu.
Ono što najviše smeta nije stav, već trezvenost. U vremenu u kojem se od novinara očekuje da bude aktivista, navijač ili glasnogovornik jedne strane, zdrav razum postaje opasan. Analiza se proglašava za propagandu, a umerenost za izdaju. Ko ne viče, sumnjiv je. Ko ne psuje, „radi za nekoga“.
Tako se gradi atmosfera linča. Ne fizičkog, ali medijskog i društvenog, podjednako efikasnog. Na društvenim mrežama se dele spiskovi „nepodobnih“, u komentarima se ponavljaju iste fraze, a složena stvarnost se svodi na primitivnu podelu: „naši“ i „njihovi“. Istina tu više nema nikakvu ulogu.
Paradoks je očigledan: isti oni koji najglasnije govore o slobodi medija, prvi su koji ućutkuju svakoga ko ne misli kao oni. Sloboda je dozvoljena, ali samo dok je u okviru unapred zadatog mišljenja. Sve van toga je „režim“, „plaćenik“ ili „ćaci“.
A istina je jednostavnija i mnogo manje dramatična: postoje novinari koji ne žele da lažu, ne žele da drame prave od svega i ne žele da se svrstavaju u tabore. Oni koji posao shvataju kao analizu, proveru činjenica i odgovornost prema javnosti. Upravo zato su najveći problem.
Jer kada neko mirno, argumentovano i bez patetike rasklopi stvarnost, onda padaju parole. A bez parola, ostaje praznina. I upravo ta praznina najviše boli one koji žive od galame.
Zato je targetiranje takvih novinara postalo pravilo, a ne izuzetak. Ne zato što greše, već zato što ne pristaju da budu deo buke. U vremenu vrištanja, najopasniji je onaj koji govori normalno. I upravo zato, prvi je na udaru.
















