Poslednjih meseci traje medijska paljba poluistina i fantazija, zbog koje deo ljudi počinje da veruje u iluziju „revolucije“.
Poslednjih nekoliko meseci nalazimo se pod konstantnom medijskom paljbom. Ne samo medija, već i njihovih mogula, ideoloških sveštenika i samoproglašenih ranoapostola drugosrbijanstva. Sa te pozicije utisnuto je svašta, od poluistina do otvorenih fantazija. I, kao što to obično biva, deo ljudi je počeo da se „pali“, da veruje da će studenti promeniti svet.
Oni koji me poznaju znaju da sam od početka bio rezervisan. Da su okolnosti bile drugačije, da nije bilo toliko bezobrazluka, uvreda i moralnog nadmenog prezira, verovatno bih ovu kritiku i preskočio. Ali upravo ta arogancija, to stalno ponižavanje i moralno šamaranje svih koji ne misle isto, nateralo me je da kažem ono što jeste. Ne da bih „trijumfovao“, već da bih skinuo masku.
Mesecima lažemo sami sebe. Pričamo da su ova deca nešto posebno, da je ovo „najbolja generacija“, da su oni novih „1300 kaplara“, novi Solunci. Slušali smo sve, od patetike do otvorene mitomanije. To je bilo premazivanje čokoladom do nepodnošljivosti: „deca hoće, deca hoće“.
A šta tačno hoće?
Tu počinje ključna manipulacija. Stalno smo u procepu između dve tvrdnje:
– „Deca hoće da obore Vučića“
– „Deca to nikada nisu rekla“
U tom procepu se svesno igra na emocije, na očekivanja, na uzbuđenje mase. A kada se ništa od toga ne dogodi, vadi se unapred pripremljena vadilica: „Pa oni to nikada nisu ni rekli.“
Ali kada otvorite novine, slušate naslove i komentare: „gotov je“, „samo što nije pao“, „pitanje dana“. A posle, ništa. I onda odjednom: „Niko to nije hteo.“
To nije ozbiljna politika. To je infantilna propaganda.
Posebna epizoda u toj priči je farsa sa takozvanim „zvučnim topom“, koja je postala gotovo kultna među drugosrbijanskom publikom. Postavlja se jednostavno, zdravorazumsko pitanje: kako taj zvučni top razlikuje studente, demonstrante, policiju u civilu i stanare koji žive u okolnim zgradama? Kako ciljano „gađa“ jedne, a druge ne? Ali ta pitanja se ne postavljaju, jer mit mora da živi.
Meseci su prošli. Oni nisu nigde. I sada se postavlja egzistencijalno pitanje: kako živeti bez demonstracija? Kako bez blokada, bez skakanja po ulicama, bez selfija? Napisana je čitava literatura o ovim protestima, i nije bilo drugosrbijanca koji nije „čokoladirao“ studente do mere gađenja.
Ali hajde da budemo iskreni. Svake godine isto:
„Stop krvavim košuljama“,
„Jedan od pet miliona“,
„Stop nasilju“,
i sada ovo.
Svake godine na ulice izvedete veliki broj ljudi, i ne dogodi se ništa. Zdravorazumski čovek mora da se zapita: da li je to moguće? Nije ključno da li je bilo 300, 500 hiljada ljudi. Ključno je, šta posle? Ko je odgovoran? Ko podnosi račun?
Zašto se poraz ne proglašava? Zašto se uporno proglašavaju pobede? Zato što bi u slučaju priznanja poraza neko morao da preuzme odgovornost. A onda bi usledila nezgodna pitanja: kako smo dovde došli, ko je pogrešio, ko je manipulisao, ko je lagao?
Lakše je pričati o „moralnoj pobedi“, „duhu“, „energiji“. Ali ako su oni zaista bili 1300 kaplara, ti kaplari nisu skidali prsluke i bežali. Istorija to pamti.
Ovo nije priča o studentima. Ovo je priča o odraslima koji odbijaju da priznaju poraz i koji tuđom mladošću pokušavaju da pokriju sopstvenu političku prazninu.
I dokle god se poraz bude nazivao pobedom, ostaćemo taoci iste iluzije.


















