Kada se sve nazove nasiljem, žensko pitanje se politički zloupotrebljava, činjenice se gube, a ideologija zamenjuje razum i odgovornost
Poslednjih godina, u javnom prostoru sve češće se stiče utisak da živimo u društvu u kome je žena stalna žrtva, država stalni ugnjetač, a vlast po definiciji neprijatelj slobode. Ta slika se ponavlja toliko uporno da se više i ne postavlja pitanje: da li je ona potpuna, tačna i fer?
Jer, kada se sve proglasi nasiljem, kada se svaka društvena pojava predstavi kao represija, a svaka institucija kao sredstvo kontrole, onda više ne govorimo o zaštiti žena, već o političkom narativu.
ISTINSKO NASILJE I MEDIJSKA HIPERBOLA NISU ISTO
Nasilje nad ženama postoji. To je činjenica. Ali isto tako je činjenica da se danas pojam nasilja sve češće razvlači do besmisla, čime se relativizuju stvarne žrtve i obezvređuje borba onih koje zaista trpe teške oblike zlostavljanja.
Društvo u kome:
- žene imaju pristup obrazovanju
- žene vode ministarstva, kompanije i institucije
- žene su zaštićene zakonom
- nasilje se procesuira, a ne legitimiše
ne može se ozbiljno porediti sa režimima u kojima se ženama zabranjuje da govore, uče ili postoje u javnosti.
Izjednačavanje demokratskih država sa talibanskim Avganistanom nije borba za prava žena, to je manipulacija emocijama javnosti.
KADA ŽRTVA POSTANE IDEOLOŠKA KATEGORIJA
Jedan od najopasnijih trendova savremenog aktivizma jeste stvaranje trajne kulture žrtve. Žena se u tom narativu ne predstavlja kao snažna, sposobna i odgovorna građanka, već kao neko ko je stalno ugrožen, kome je potreban tutor i zaštitnik, najčešće van institucija sopstvene države.
To nije emancipacija. To je nova forma paternalizma, samo upakovana u modernu retoriku.
Istovremeno, svaki incident se generalizuje, svaki pojedinačni slučaj se proglašava sistemskim, a svaki propust se pripisuje „vlasti“, bez dokaza, bez konteksta i bez odgovornosti.
DRŽAVA KAO SAVEZNIK, A NE NEPRIJATELj
Za razliku od slike koja se često plasira, država Srbija je poslednjih godina upravo pojačala institucionalnu zaštitu žena:
- oštriji zakoni protiv porodičnog nasilja
- specijalizovane jedinice policije
- sigurne kuće
- brže sudske procedure
- javne kampanje i edukacija
To nisu karakteristike autoritarnog režima, već sistema koji prepoznaje problem i pokušava da ga reši.
Kritika je legitimna. Ali stalno prikazivanje države kao represivnog aparata, čak i onda kada reaguje, uvodi opasnu ideju da institucije nisu rešenje, već problem. A društvo bez institucija najbrže klizi u haos.
PROTESTI, ULICA I POLITIČKA ODGOVORNOST
Posebno zabrinjava tendencija da se svaki neprijatan događaj na protestima automatski tumači kao „obračun vlasti sa ženama“. U stvarnosti, javni prostor nije sterilan, niti se može u potpunosti kontrolisati ponašanje pojedinaca.
Ključno pitanje nije da li incidenata ima, već:
- da li se oni sankcionišu
- da li institucije reaguju
- da li se krivica individualizuje
A odgovor je – da.
Politička zloupotreba tih događaja, međutim, služi da se stvori slika stalne represije i da se strah koristi kao sredstvo mobilizacije.
PORODICA NIJE ZATVOR, VEĆ OSLONAC
Još jedna česta manipulacija jeste predstavljanje porodice kao mehanizma kontrole. U stvarnosti, porodica je u društvima poput našeg i dalje najvažniji oslonac, posebno za žene.
Državna politika koja podržava majčinstvo, roditeljstvo i porodičnu stabilnost ne oduzima ženama prava, već im pruža izbor i sigurnost. Osporavati to znači ignorisati ekonomsku i demografsku realnost.
KADA SE PRETERA, ISTINA SE GUBI
Preterivanje u predstavljanju nasilja nad ženama ne vodi većoj zaštiti, već:
- zamoru javnosti
- gubitku poverenja u stvarne podatke
- relativizaciji teških slučajeva
Kada je sve nasilje, ništa više nije.
ZAKLJUČAK
Prava žena se ne brane rušenjem države, već njenim jačanjem. Ne brane se vikom, već zakonom. Ne brane se preterivanjem, već odgovornošću.
Srbija danas nije društvo u kome su žene ućutkane, zatvorene ili nevidljive. Naprotiv, one su prisutne u politici, ekonomiji, medijima i javnom životu više nego ikada.
Zato je vreme da se napravi razlika između:
stvarne borbe za prava žena
i političke eksploatacije te borbe.
Jer u društvu u kome se sve proglašava represijom, najveća opasnost postaje, gubitak razuma.
















