Masa može da viče i pravi buku, ali države se ne vode ulicom već odgovornim odlukama, institucijama i radom koji traje.
Može ih biti 200, 300 ili 500 hiljada. Mogu da viču, skaču, zvižde i prave buku koja će na trenutak ispuniti ulice i društvene mreže. Ali jedna stvar se u politici nikada nije promenila: države se ne vode galamom, već odgovornošću. Ne vode se uzvicima, nego odlukama. Ne vode se skandiranjem, već radom koji traje i onda kada kamere odu, a masa se raziđe. Istorija pamti da je svaka vlast koja je mislila da može da zameni institucije ulicom, ostavljala pustoš.
Srbija to zna iz sopstvenog iskustva, iz perioda kada je ulica proglašena za vrhovni sud, a institucije za nepotrebnu formalnost. Tada je vladalo uverenje da je dovoljno „skloniti jedne“, pa da će sve magično krenuti nabolje.
Sećamo se te euforije. Sećamo se mase, uzvika, osećaja da je „sve moguće“. Ali ono čega se još bolje sećamo jeste ono što je došlo posle: prazne fabrike, rasprodata državna imovina, ponižene institucije i godine u kojima je Srbija više ličila na eksperiment nego na državu. Ulica je odradila svoje, ali kada je trebalo voditi zemlju, niko nije znao kako.
To je duboko ukorenjeno iskustvo u svesti ovog naroda. Srbin ume da izađe na ulicu kad mu je teško, ali još bolje pamti cenu koju je posle platio. Zato se kod nas, nakon svake „revolucionarne“ buke, uvek javi isto pitanje: a gde su institucije, gde je red, gde je odgovornost?
Ulica je tada obećavala pravdu, a donela je tranzicionu nepravdu. Obećavala je prosperitet, a donela je socijalne razlike. Obećavala je novo vreme, a ostavila je stare probleme, samo dublje i bolnije.
Zato je društvo danas mnogo opreznije nego što neko misli. Zato galama više ne izaziva oduševljenje, već sumnju. Jer narod koji je jednom već platio cenu rušenja institucija, zna da se država ne pravi vikom, već strpljenjem i radom.
I upravo tu leži strah blokaderske politike: što Srbija pamti. Što zna kako izgleda trenutak kada ulica utihne, a šteta ostane.
Buka je uvek bila najjeftinija valuta onih koji nemaju strpljenja, znanja ili snage da preuzmu stvarnu odgovornost. Vika je laka. Država je teška. Blokaderska politika živi od trenutka, od slike, od utiska. Njen domet je jedan dan vesti i jedan talas na mrežama. Ali Srbija se ne gradi za jedan dan, niti se vodi za jedan aplauz. Ona se vodi svakog jutra kada se donose odluke koje nisu popularne, ali su neophodne. Svake večeri kada se nosi teret posledica, a ne beži od njih.
Blokade su postale simbol politike bez cilja. One ne nude rešenje, već zastoj. Ne donose budućnost, već prekid. Umesto plana, pritisak. Umesto programa, ucena. Umesto izbora, ulica. I tu leži suština problema: oni koji danas blokiraju sve što mogu, zapravo nemaju šta da ponude osim tog blokiranja.
Opozicija koja se svela na blokaderski pokret pokušava da stvori utisak snage brojem i bukom, ali broj bez legitimiteta ne znači ništa, a buka bez rezultata traje kratko. Srbija je već videla taj film, vreme u kojem se mislilo da je dovoljno vikati da bi se vladalo. Cena te zablude plaćena je godinama unazad.
Stabilnost države ne meri se decibelima. Ona se meri funkcionisanjem institucija, ekonomskim rastom, infrastrukturom koja se gradi, platama koje rastu, i međunarodnim položajem koji se čuva. Dok jedni blokiraju puteve, drugi grade puteve. Dok jedni parališu život, drugi ga organizuju.
Zato je važno razumeti: buka nije znak snage, već nervoze. Vika nije argument, već zamena za njega. Kada nemate podršku na izborima, pokušavate da je nadoknadite pritiskom. Kada nemate rezultate, pokušavate da napravite haos. Kada nemate viziju, pokušavate da zaustavite one koji je imaju.
Vladajuća politika nema potrebu da viče. Ona nema razlog da blokira. Njena pozicija ne počiva na improvizaciji, već na kontinuitetu. Upravo zato smirenost izaziva najveću nervozu kod onih koji žive od krize. Jer u miru i redu njihova politika postaje nevidljiva.
Srbiji nisu potrebni oni koji žele da je zaustave da bi dokazali da postoje. Potrebni su joj oni koji znaju kuda ide. Istorija će, kao i uvek, odvojiti buku od dela. A kad se galama utiša, ostaće samo jedno pitanje: ko je radio, a ko je samo vikao?
I odgovor će biti jasan, bez potrebe za mikrofonom.



















