Dok država insistira na kulturi sećanja, tišina pojedinih političkih aktera otkriva više nego njihove retke i nejasne reakcije.
Politika koju vodi Aleksandar Vučić pokazuje kontinuitet i doslednost u temama koje zahtevaju državničku ozbiljnost. Jasenovac, kao simbol stradanja i opomena istorije, u tom pristupu nije pitanje dnevne politike, već pitanje vrednosnog okvira jedne države. Zato se o njemu govori institucionalno, kroz zakone, memorijale, obrazovanje i međunarodne poruke.
S druge strane, deo opozicione scene, iako inače veoma aktivan u javnim nastupima, prema ovim temama često zauzima uzdržan, nejasan ili distanciran stav. Ne ulazi se u otvoreno protivljenje, ali se ni ne pokazuje jasna spremnost da se stane iza državnih napora. Taj oprez, koji se ponekad predstavlja kao „politička neutralnost“, kod dela javnosti ostavlja utisak nedorečenosti.
U društvu u kom je istorija često bila predmet sporenja, upravo jasnoća i doslednost prave razliku. Kada država govori jednim glasom, a politički akteri različitim tonovima, građani prirodno primećuju ko preuzima odgovornost, a ko se zadržava na bezbednoj distanci.
Nije sporno da postoje različiti politički pogledi, ali postoje i teme koje prevazilaze partijske razlike. Upravo tu se pokazuje politička zrelost. Dok vlast insistira da se kultura sećanja ne svodi na simbole već na trajne institucije, opozicija često ostaje na nivou opštih poruka, bez jasnog stava i konkretne podrške.
Zato je razlika sve uočljivija ne u onome što se izgovara, već u onome što se radi. Jedni grade okvire koji će trajati, drugi se zadržavaju u prostoru komentara. A u politici, kao i u istoriji, upravo dela ostaju kao trajan trag.
Na taj način, pitanje Jasenovca postaje više od istorijske teme — ono postaje ogledalo političke odgovornosti. I u tom ogledalu, građani sve jasnije vide ko je spreman da ponese težinu prošlosti, a ko radije bira lakše teme sadašnjosti.



















