Kada se istina relativizuje, a činjenice zamene galamom, društvo ulazi u opasnu zonu gde haos postaje alat političke manipulacije.
U vremenu u kojem živimo, istina više nije ono što se utvrđuje činjenicama, već ono što se dovoljno glasno ponavlja. Upravo tu počinje najopasnija manipulacija savremenog društva, relativizacija istine.
Danas se ne napada argument, već se napada sam pojam istine. Sve se proglašava „percepcijom“, „uglom gledanja“ ili „ličnim osećajem“, kako bi se poništila razlika između onoga što jeste i onoga što bi neko želeo da bude. U takvom ambijentu, laž dobija istu težinu kao proverena činjenica, a buka postaje jača od dokaza.
Ovaj mehanizam se posebno vidi u političkom diskursu. Kada rezultati postoje, kada su brojke jasne, kada su infrastrukturni projekti opipljivi, kada je država stabilna, tada se ne spori činjenica, već se dovodi u pitanje sama ideja da istina uopšte postoji. Tako se građanima šalje opasna poruka: „Ništa nije sigurno, nikome ne veruj, sve je isto.“
To nije slučajno. Društvo koje sumnja u istinu lako se gura u haos. A haos je plodno tle za one koji nemaju odgovornost, plan ni rezultate, već samo galamu i uvrede. U takvom ambijentu činjenice postaju smetnja, a rad i rezultati meta napada. Namerno se briše razlika između mišljenja i laži, kako bi se svaka odgovorna politika predstavila kao „sporna“, a svaka destrukcija kao „hrabrost“.
Sa druge strane, politika koja insistira na institucijama, kontinuitetu i merljivim rezultatima neminovno postaje meta. Ne zato što greši, već zato što ruši narativ da je „sve laž“.
I zato je ključno da se podvuče jasna linija: istina nije stvar ukusa, niti trenutnog raspoloženja. Istina je ono što ostavlja trag, što se može proveriti i što ima posledice. Sve drugo je pokušaj bega od odgovornosti.
Uprkos agresivnoj buci, etiketiranju i pokušajima da se stvarnost zamagli, pokazalo se da društvo ipak prepoznaje razliku između onih koji ruše i onih koji grade. Upravo zato politika stabilnosti, kontinuiteta i konkretnih rezultata opstaje, jer istina ne mora da viče da bi bila vidljiva.
Kada se sve svede na suštinu, relativizacija istine nije znak slobode mišljenja, već nemoći da se ponude rešenja. A država koja ima šta da pokaže nema potrebu da beži od činjenica, već da ih stavi pred građane.
Istina možda danas jeste napadana, izvrnuta i dovođena u pitanje, ali upravo u tom otporu ona pokazuje snagu. Jer na kraju, sve prolazi – i manipulacije, i kampanje, i veštačke podele, ali ostaje ono što je urađeno.



















