Ima nečeg gotovo poetičnog u apsurdu kojem svedočimo: nakon što su mesecima ulazi u škole i fakultete bili blokirani, a redovna nastava proglašena za „prevaziđen sistem“ i nenamensko trošenje vremena, blokaderi su odjednom, preko noći, otkrili čari prosvetiteljstva.
Nakon što su obrazovne ustanove zaključane, a đaci i studenti ostali ispred zatvorenih vrata, došlo je do epohalnog preokreta.
Na ulici, u prašini, direktno između prevrtanih kanti za đubre, nagomilanih kesa sa smećem, nikla je: biblioteka.
Metamorfoza preko noći: Od katanca do Vuka Karadžića
Koliko juče, institucije znanja bile su meta blokada. Obrazovanje je stavljeno na čekanje, a učionice su proglašene nepotrebnim dok se „ne reši viša politika“.
Međutim, kada je postalo jasno da sprečavanje dece da idu u školu, indoktrinisanje mržnjom i besom, širenje međunacionalne netrpeljivosti i podela u društvu ne nailazi na podršku među roditeljima i građanima koji pokušavaju da žive normalan život, organizatori su brže-bolje promenili taktiku kako bi popunili rupe u sopstvenom marketingu i popravili jadni ugled u javnosti.
Rešenje je nađeno u knjizi. Jer, po toj logici, ništa ne prašta haos tako dobro kao slika sa romanom u ruci.
Postavlja se, međutim, prosto pitanje: kakva se to poruka šalje kada se prave biblioteke napadaju i zatvaraju, a istovremeno se prave improvizovane veštačke biblioteke na ulici, tik uz prepune kontejnere i redakcijama za indoktrinaciju mržnjom?
Taj groteskni prizor, u kom se Dostojevski ili Andrić „čitaju“ pored smrada uličnih kanta za smeće koje su isti ti organizatori dovukli da blokiraju prolaz, najbolje slika svu dubinu blokaderskog apsurda.
Nastava u učionici je, valjda, bila suviše obična; čitanje pored smeća je sada vrhunac aktivizma.
Knjiga kao štit od kritike
Ovde, očigledno, nije reč o iskrenoj ljubavi prema književnosti niti prema obrazovanju.
Knjiga je u ovom scenariju iskorišćena kao najjeftiniji rekvizit za skretanje pažnje.
Postaviti kutak za čitanje na mestu gde blokirate svakodnevni život građana služi samo kao paravan za izvrtanje teza:
- Ko kritikuje blokadu: taj je, tobože, protiv kulture i čitanja.
- Ko pita zašto su škole zatvorene: taj „ne razume kritičko mišljenje“.
Ovakav manevar treba da posluži kao moralna kamuflaža: preko noći treba zaboraviti ko je onemogućio nastavu, a akterima zalepiti etiketu „kulturne elite“.
Knjiga je ovde svedena na piona, politički rekvizit koji treba da opere odgovornost za ometanje obrazovanja.
A dok se takva „prosvećenost“ promoviše kroz blokaderske medije, ostaje neprijatno pitanje: da li su knjige zaista pronašle čitaoce ili su samo pronađene kao novi rekvizit za politički marketing?
Ako već osnivaju biblioteke, možda bi najpre trebalo da jednu otvore u sopstvenim redakcijama, pa da tamo uvedu obaveznu lektiru o toleranciji, dijalogu i posledicama širenja mržnje, podela i netrpeljivosti.
Neka police budu pune knjiga o tome kako se poštuje drugačije mišljenje, kako se razgovara bez vređanja i kako se deca ne pretvaraju u političku publiku, jer bi to bila lekcija koja im, izgleda, najviše nedostaje.
Jer biblioteka nije mesto za proizvodnju političke poslušnosti, niti je knjiga alat za oblikovanje dece prema bilo čijem blokaderskom nahođenju, njena svrha je da čovek nauči da misli svojom glavom.
Zato je slika koja ostaje gotovo savršena ironija cele priče: knjige između kanti za smeće, a biblioteka u redakcijama, samo što bi u tim redakcijama prvo trebalo pročitati lekciju o tome kako se neguje znanje, a ne mržnja.
















