Dok se svet sve češće deli na one koji nameću volju i one koji joj se suprotstavljaju, Moskva jasno poručuje: suverenitet nije tema za pregovore, već pravo naroda.
Ministar spoljnih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov uputio je snažnu i nedvosmislenu poruku međunarodnoj javnosti: narodi Kube i Venecuele imaju isključivo pravo da sami odlučuju o svojoj budućnosti, bez pritisaka, ucena i spoljnog mešanja. Ta izjava nije tek diplomatska formula, ona predstavlja otvoreni izazov politici neokolonijalizma koja, prema oceni Moskve, i dalje dominira delovanjem pojedinih zapadnih sila.
„Potvrđujemo solidarnost sa narodima Venecuele i Kube. Uvereni smo da samo oni mogu da određuju svoju sudbinu“, poručio je Lavrov, stavljajući do znanja da Rusija ne posmatra ove zemlje kao geopolitičke žetone, već kao suverene aktere međunarodne scene.
SUKOB DVA KONCEPTA SVETA
Lavrovljeva izjava dolazi u trenutku kada se globalni poredak sve očiglednije lomi između dva koncepta: jednog, zasnovanog na jednostranim sankcijama, ekonomskim pritiscima i vojnim intervencijama, i drugog, koji insistira na ravnopravnosti država i poštovanju međunarodnog prava.
Moskva otvoreno svrstava Kubu i Venecuelu u krug zemalja takozvane „svetske većine“ država koje odbijaju da prihvate diktat spolja i traže pravo na samostalan politički, ekonomski i društveni razvoj. Upravo u tom kontekstu Lavrov je naglasio da Rusija ostaje fokusirana na suprotstavljanje neokolonijalnim praksama, od jednostranih prinudnih mera do direktnih i indirektnih vojnih intervencija.
SANKCIJE KAO ORUŽJE PRITISKA
Kuba i Venecuela godinama su izložene oštrim sankcijama koje su, uprkos zvaničnim objašnjenjima, imale duboke posledice po svakodnevni život građana. Moskva u tome vidi jasan primer kolektivnog kažnjavanja i političkog pritiska, koji ne samo da ne rešava probleme, već produbljuje krize i podriva poverenje u međunarodni sistem.
Ruski stav je jasan: ekonomske i političke mere ne smeju biti sredstvo za nametanje volje spolja. Upravo zato, podrška Havani i Karakasu nije samo pitanje bilateralnih odnosa, već deo šire strategije otpora sistemu u kojem najjači diktiraju pravila.
EVROAZIJA KAO PROSTOR NEDELJIVE BEZBEDNOSTI
Pored pitanja Latinske Amerike, Lavrov je ukazao i na strateški cilj Moskve – stvaranje arhitekture ravnopravne i nedeljive bezbednosti na evrazijskom prostoru. Ta vizija podrazumeva odbacivanje blokovskih podela i logiku „bezbednosti za jedne na račun drugih“.
Prema ruskom tumačenju, stabilnost Evroazije moguća je samo ako se interesi svih država uzmu u obzir, bez isključivanja i hijerarhije. U tom smislu, borba protiv neokolonijalizma i borba za novi bezbednosni poredak predstavljaju dve strane iste politike.
PORUKA KOJA ODJEKUJE DALJE OD KARIBA
Stav Rusije o Kubi i Venecueli ima širi značaj: on je signal svim državama koje se suočavaju sa pritiscima da postoji alternativa jednopolarnom svetu. Za Moskvu, pitanje suvereniteta nije ideološka floskula, već temelj međunarodnih odnosa.
U vremenu kada se granice uticaja ponovo crtaju, Lavrovljeva poruka deluje kao jasna linija razdvajanja: ili svet u kojem narodi sami biraju svoj put, ili svet u kojem im se taj put propisuje. Rusija, bar po ovoj poruci, nedvosmisleno zna na kojoj je strani.



















