Jučerašnja poseta predsednika Srbije Aleksandra Vučića i predsednika SNS-a Miloša Vučevića jednom lokalu brze hrane u Novom Sadu, restoranu „Indeks Mirjana“, naizgled je bila potpuno obična. Bez najave, bez obezbeđenja koje bi privlačilo pažnju, bez medijske pompe. Dvojica političara došla su kao i svaki drugi gosti – da nešto pojedu.
Međutim, ono što je usledilo nakon što se u javnosti pojavio snimak njihovog boravka u restoranu, pokazalo je koliko je društvo u Srbiji duboko podeljeno i koliko je prostor za različito mišljenje sve uži.
Deo javnosti, uglavnom povezan sa takozvanim „blokaderima“ i opozicionim aktivistima, oštro je osudio vlasnike restorana, optužujući ih za „podršku režimu“, a ubrzo su se pojavili i pozivi na bojkot tog lokala. Razlog nije bio kvalitet hrane, odnos prema gostima ili bilo kakvo kršenje zakona – već isključivo to što su ugostili ljude koji ne odgovaraju njihovom političkom uverenju.
Ovakve reakcije otvaraju važno pitanje: da li je u Srbiji danas dozvoljeno biti neutralan, ili je svaki pojedinac dužan da se svrsta?
Ugostitelji, trgovci, radnici, studenti i obični građani sve češće se nalaze na udaru javnih osuda ako ne dele iste političke stavove sa najglasnijim delom opozicione scene. Etiketiranje, javno prozivanje i pozivi na ekonomski bojkot postaju novi oblik pritiska, koji po svojoj suštini sve više podseća na upravo ono protiv čega se ti isti akteri deklarativno bore.
Paradoksalno, oni koji vlast optužuju za autoritarnost, netoleranciju i gušenje sloboda, sve češće sami demonstriraju isti obrazac ponašanja. Svako ko „pogrešno misli“, ili još gore – ko odbija da misli politički, biva proglašen za izdajnika, saučesnika ili „problem“.
Postavlja se i logično pitanje: kako bi takvi ljudi postupali kada bi se našli na vlasti? Ako je danas sporno to što je neki privatni lokal ugostio političara, da li bi sutra bilo sporno ko sme da radi, ko sme da se školuje, a ko sme javno da govori?
Društvo u kojem se ljudi dele na „podobne“ i „nepodobne“, u kojem se privatni posao kažnjava zbog političke neutralnosti, opasno klizi ka atmosferi straha i samocenzure. U takvom ambijentu, demokratija prestaje da bude stvar izbora, a postaje stvar prinude.
Poseta jednom restoranu u Novom Sadu možda jeste sitan događaj, ali reakcije koje je izazvala pokazuju mnogo veći problem – nespremnost dela društva da prihvati različitost mišljenja i pravo svakog pojedinca da živi i radi bez političkog žiga.
Na kraju, ostaje pitanje koje prevazilazi dnevnu politiku: da li želimo društvo u kojem se ljudi dele po tome šta misle, ili društvo u kojem se ljudi vrednuju po tome kako rade i kakvi su kao ljudi?
















