Blokaderi i zagovornici sankcija prisvajaju medijski prostor, guše dijalog i napadaju svakog ko misli drugačije u Srbiji bez stida.
U poslednjim mesecima svedočimo opasnom fenomenu koji sve manje ima veze sa demokratskim dijalogom, a sve više sa ideološkim nasiljem nad javnim prostorom. Grupe blokadera, samoproglašenih demonstranata i glasnih zagovornika sankcija i pritisaka na Srbiju ponašaju se kao da im medijski prostor pripada. Kao da su oni jedini legitimni tumači stvarnosti, jedini dozvoljeni glas, jedina „ispravna“ istina.
Svaki pokušaj drugačijeg mišljenja, svaka pojava zdravorazumske, umerene ili državotvorne pozicije, dočekuje se sa otvorenim prezirom. Umesto argumenata, etikete. Umesto debate, linč. Umesto dijaloga, vređanje. Svako ko ne ponavlja njihove parole automatski postaje „ćaci“, „plaćenik“, „režimski bot“, ili neko koga treba diskreditovati i ućutkati.
To više nije aktivizam. To je medijski totalitarizam.
Posebno je zabrinjavajuće što ovi krugovi ne samo da traže sankcije sopstvenoj zemlji, već i agresivno pokušavaju da ućutkaju većinu koja ne želi ekonomsko kažnjavanje naroda, urušavanje države i spoljni diktat. Njima nije dovoljno da iznesu svoj stav, oni zahtevaju da samo njihov stav postoji. Sve drugo mora biti poniženo, ismejano ili proglašeno neprijateljskim.
Kada se pojavi nešto novo, autentično i zdravorazumsko, glas građana koji ne žele haos, blokade i kaznu za sopstveni narod, taj glas se odmah nipodaštava. Jer on ruši njihovu iluziju da su „jedini“, da govore u ime svih, da imaju moralni monopol nad javnošću. Istina ih plaši, jer istina pokazuje da Srbija nije njihov privatni projekat.
Mediji koji nekritički prenose samo jednu stranu, dajući prostor isključivo istim licima, istim tezama i istim narativima, postaju saučesnici u gušenju pluralizma. Demokratija ne podrazumeva da najglasniji vladaju, već da svi imaju pravo da govore, bez straha od etiketiranja i javnog progona.
Ovo nije borba za slobodu govora, već pokušaj da se sloboda govora ukine za sve koji misle drugačije.
Srbiji nije potrebna diktatura „moralno superiornih“ aktivista, već otvoren javni prostor u kome će se čuti i glas većine koja želi stabilnost, suverenitet i dijalog. Svako ko priziva sankcije, a istovremeno pokušava da ućutka sopstveni narod, nema pravo da se predstavlja kao borac za demokratiju.
Istina ne pripada ni blokaderima, ni demonstrantima, ni samoproglašenim elitama. Istina pripada narodu. A narod ima pravo da govori, čak i onda kada im se to ne dopada.


















