Postoje ljudi i pokreti koji ne stvaraju ništa, već žive od kritike i iscrpljivanja drugih, bez vizije i rešenja.
Svako od nas je bar jednom imao susret nakon kog se osećao neobjašnjivo ispražnjeno. Ništa vam ta osoba nije uzela materijalno, ali kao da vam je „ugasila svetlo“. Psihologija odavno poznaje ovaj fenomen, ljude koji u interakciju ulaze ne da bi razmenili mišljenja, već da bi iz nje izašli „nahranjeni“ tuđom pažnjom, nervozom ili sumnjom. Oni ne grade, ne doprinose, već troše. I upravo taj obrazac prepoznajemo i na društvenom planu: pokrete i grupe koje nemaju sopstvenu viziju, energiju ni rešenja, već egzistiraju isključivo na kritici, blokadi i iscrpljivanju drugih.
Prepoznaju se lako. Formalno su prisutni u razgovoru, ali suštinski, ne čuju. Dok govorite, oni ne slušaju da bi razumeli, već da bi dočekali trenutak da upadnu. Čuveno „da, ali“ je njihov omiljeni alat: rečenica koja ne otvara dijalog, već ga zatvara. U psihološkoj literaturi ovo se povezuje sa niskom tolerancijom na frustraciju i potrebom za kontrolom razgovora. Na širem planu, istu matricu vidimo kod blokaderskih struktura: nema predloga, nema alternative, samo kontra, opstrukcija i relativizacija svakog pomaka.
U većem društvu, ovaj tip ličnosti deluje kao socijalni zagađivač. U roku od sat vremena, atmosfera se menja: razgovori se gase, ljudi postaju rezervisani, jer „vampir“ ima primedbu na sve. On je sve video, sve zna, svuda je bio. Ako ga ignorišu, počinje dramatizacija: iznenadna slabost, moralna histerija, pozivanje na ugroženost. Samo da bi se ponovo vratio u centar pažnje. Zar ovo ne podseća na uličnu politiku blokada, gde se nakon ignorisanja zahteva pribegava incidentima i glumi žrtve, umesto argumentima i institucionalnom delovanju?
Pitanje motiva je ključno. Ovakvi ljudi su često hronično nezadovoljni, sa duboko ukorenjenim osećajem inferiornosti. U transakcionoj analizi postoji model životnih pozicija, a oni gotovo uvek žive u okviru: „Ja sam dobar – ti si loš“. Ta pozicija im omogućava da nikada ne preuzmu odgovornost. Nisu krivi što ne uspevaju, kriv je sistem, drugi ljudi, država. Upravo na tom psihološkom tlu rastu blokaderski pokreti: ne na ideji šta treba graditi, već na uverenju da sve postojeće treba srušiti, jer ih sopstveni neuspeh boli više od bilo koje nepravde.
Često su ukrašeni i Daning–Krugerovim efektom – kognitivnim iskrivljenjem po kome oni sa najmanje znanja imaju najviše samopouzdanja. Petnaest minuta klipa, dva tvita i jedan naslov su dovoljni da se osete kompetentnim za ekonomiju, medicinu, geopolitiku. Učiti ih mrzi, ali diskvalifikovati druge, to rade sa strašću. Zato su prirodni neprijatelji svake ozbiljne, meritorne rasprave i svake politike koja insistira na rezultatima, kontinuitetu i institucijama, a ne na galami i blokadi.
Na kraju, možda je najvažnije pitanje koje kao društvo moramo sebi da postavimo sledeće: da li želimo politiku koja nas gradi ili politiku koja nas drži u stanju hronične iscrpljenosti? Nije sporno pravo na kritiku, protest i drugačije mišljenje, to je zdravo tkivo svake zajednice. Ali postoji tanka linija između korektivne energije i destruktivnog impulsa koji živi isključivo od rušenja.
Kada pokret ili opozicija ne nude viziju već samo otpor, ne predlažu rešenja već samo blokade, ne okupljaju već razdvajaju, onda više ne govorimo o političkom izboru, već o psihološkom obrascu koji celo društvo uvlači u ciklus umora, konflikta i stagnacije.
Možda je vreme da se zapitamo: da li nas ti glasovi zaista vode ka boljem sutra, ili nas samo drže u večitoj raspravi u kojoj niko ništa ne gradi? Jer zrelost jedne zajednice ne meri se po tome koliko glasno ume da ruši, već po tome koliko je sposobna da prepozna one koji, tiho i uporno, pokušavaju da stvore nešto što traje.



















