Na Samitu „Evropska industrija 2026“ u Antverpu (Belgija), najviši predstavnici Evropske unije (EU) žele brže dozvole, kraće procedure i projekte koji počinju odmah. Srbija to već godinama radi – ali uz proteste, blokade i optužbe. Razlika? Izgleda, samo geografska širina.
Na Evropskom industrijskom samitu u Antverpenu nemački kancelar Fridrih Merc izneo je predlog koji bi u Briselu mogao biti dočekan kao nužna modernizacija: ako administracija ne odgovori na zahtev za infrastrukturni projekat u određenom roku, projekat bi se smatrao – automatski odobrenim.
Drugim rečima: manje papira, više bagera.
Evropa, kako kaže Merc, nema luksuz da čeka godinama dok Kina za nekoliko meseci izgradi solarne elektrane ili industrijske komplekse. Cilj je konkurentnost sa Kinom i SAD, a rešenje je – skraćivanje procedura i uklanjanje birokratije.
https://www.instagram.com/reel/DUqFhZvkTm1/?utm_source=ig_web_copy_link&igsh=MzRlODBiNWFlZA==
Evo prevoda na ćirilicu:
I tu nastaje politički paradoks.
U Srbiji su upravo takav pristup – ubrzano odobravanje, posebni zakoni za projekte, fleksibilne procedure – godinama označavali kao dokaz autoritarizma, kršenja propisa i „rušenja institucija“. Zbog toga su blokirani mostovi, raskrsnice, fakulteti i gradovi.
Sada isti model predlaže Evropska unija. U Briselu to danas zovu reformom.
Posebno nakon nesreće u Novom Sadu 2024. godine, protesti su postali gotovo stalni politički instrument. Aktivisti su tvrdili da država ubrzava projekte nauštrb bezbednosti i ekologije, da se dozvole preskaču, a procedure zaobilaze. Međutim, Mercov predlog praktično uvodi princip poznat u pravu kao „ćutanje administracije znači odobrenje“ – upravo ono što su demonstranti u Srbiji navodili kao primer neprihvatljive prakse.
Da li će blokade sada biti organizovane ispred institucija EU, ili će princip biti prihvatljiv čim dolazi iz Brisela?
Evropski lideri otvoreno kažu da bez ubrzanja nema investicija. Bez investicija nema industrije. Bez industrije nema konkurencije sa Kinom. Ukratko, bez brze administracije nema ekonomije.
Srbija je, barem u tom delu, očigledno požurila pre Evrope.
Dok Brisel tek traži način da smanji birokratiju, Beograd je već godinama na tom putu – uz političku cenu unutrašnjih sukoba i protesta. Vlada tvrdi da su projekti ključ razvoja, opozicija da su dokaz netransparentnosti. Sada, kada isti princip postaje evropska politika, kojoj adresi će se obratiti oni koji blokiraju infrastrukturne projekte? Jer ako EU radi isto što i Srbija, onda pitanje više nije da li je model pogrešan, već zašto je u Srbiji bio neprihvatljiv, a u Evropi poželjan.
Odgovor na to pitanje, za sada, niko od organizatora blokada ne daje.

















