Apostoli protesta uzbuđuju se zbog same buke i mase, ne zbog ideje, važno je da se buni, a ne zašto i kuda.
Kad biste pažljivo slušali apostole demonstracija, a hvala Bogu, u Srbiji ih nikad nije manjkalo, primetili biste jedan zanimljiv fenomen. To su ljudi kojima mravi krenu uz leđa čim vide masu na ulici. Ne zato što znaju kuda ta masa ide, već zato što se kreće. Čim čuju: „idemo da se bunimo“, oni ustrepte. Ali zašto?
Zato što ta takozvana građanština nema svoj stav, ona ima protivstav. Njen identitet nije u onome što jeste, već u onome čemu se suprotstavlja. Čim neko nešto kaže, oni su protiv. I upravo zato se pale na demonstracije, pobunu, galamu, transparente i parole. Sadržaj je sporedan, forma je sve.
Kada ih, međutim, pitate šta zaista hoće, odgovor je uvek isti: „da živimo pristojno i normalno“. Taj odgovor ne govori o viziji, već o praznini. On ne otkriva cilj, već odsustvo mišljenja. I tu se, hteli mi to da priznamo ili ne, otkriva kakav je ljudski materijal u pitanju.
Godinama nam se prodaje ista bajka: tri, pet odsto ljudi na ulici menja vlast. Sećamo se i 15. marta prošle godine, kada je, prema njihovom sopstvenom svedočenju, bilo „deset odsto“. Vlast nije pala. Ništa se suštinski nije promenilo. I šta sada?
Do kada ćemo se zavaravati pričom o kritičnoj masi?
Istina je jednostavna i surova: kritična masa, u obliku u kojem je oni zamišljaju, ne postoji. To je mit, narativ koji služi jednoj jedinoj svrsi: da izvuče ljude na ulicu. Ili, ako baš hoćemo da budemo krajnje iskreni, kritična masa postoji samo onda kada postoji masa spremna na direktan sukob. A milion statista, bez ideje, strukture i odgovornosti, ne znači ništa.
Pa koliko onda treba da ih bude? Šest miliona? Sedam? Svi? Te priče ne piju vodu. Život ne zna za naše samozavaravanje. On ne čita tvitove, ne gleda prenose uživo i ne mari za heštegove. Život svakome pokaže ono što jeste, pre ili kasnije.
I zato bi svi oni koji su mesecima „pumpali“ očekivanja morali jednom da kažu: „Nisam bio u pravu. Ispao sam naivan.“ Ali to se neće dogoditi. Priznati sopstvenu zabludu boli. To žulja više nego bilo kakav poraz. Lakše je proglašavati pobedu do kraja sveta nego priznati da si mesecima živeo u iluziji.
Umesto priznanja, čekaće se nove demonstracije. Nova prilika. Nova deca. Nova priča. Opet će biti „ovaj put je gotovo“, „ovo sada vode naša deca“, „ovo su novi Solunci“, „novih 1300 kaplara“. I svaki put ista matrica, isti ljudi, iste reči, isto razočaranje.
Naši stari su to jednostavno govorili: ,,ko sa decom spava, popišan se budi.“
Ali mi nećemo da slušamo nauk predaka, iskustva i razuma. Mi ćemo, po ko zna koji put, da slušamo drugosrbijanske gurue ulica. I da se, isto tako, po ko zna koji put, čudimo zašto se ništa nije promenilo.
Možda je vreme da se ne menja vlast na ulici, već iluzije u glavi.



















