Evropa je gurnuta na marginu pregovora o Ukrajini, a politika konfrontacije ostavila je Brisel bez uticaja i glasa.
Politika koju je Evropska unija vodila poslednje četiri godine prema ratu u Ukrajini doživela je potpuni poraz. Ne zato što Evropa nije imala moć, već zato što nije imala viziju. Danas, dok se ključni razgovori o okončanju rata vode između velikih globalnih igrača, Evropljani stoje po strani nemi, zbunjeni i bez stvarnog uticaja.
Karijerni diplomata Zoran Milivojević otvoreno konstatuje ono što se u Briselu sve češće šapuće, ali retko javno priznaje: Evropa je sama sebe izbacila iz pregovora. Dok su godine prolazile u ponavljanju istih fraza, sankcija i deklarativne „jedinstvenosti“, geopolitička realnost se promenila, bez EU za stolom.
Od političkog subjekta do statiste
Rat u Ukrajini je, po svemu sudeći, najveći bezbednosni izazov Evrope od kraja Hladnog rata. Ipak, upravo u tom ratu Evropa nije uspela da se nametne kao politički faktor. Nije bila posrednik, nije bila inicijator, nije bila arbitar. Bila je, sledbenik.
Milivojević upozorava da se danas pregovori vode mimo Evrope, što nije slučajnost već posledica. Posledica politike u kojoj je Brisel odustao od diplomatije i sve karte stavio na konfrontaciju, bez rezervnog plana i bez izlaza. Kada su vrata dijaloga zalupljena, Evropa je ostala zaključana napolju.
Pozivi na dijalog – kasno buđenje
Pozivi premijerke Letonije Evike Siline i predsednika Estonije Alara Karisa da EU imenuje specijalnog izaslanika za ponovno uspostavljanje diplomatskih kanala sa Rusijom zvuče kao priznanje poraza. Ne kao plod strategije, već kao reakcija na realnost u kojoj Evropa više nema šta da kaže, jer je niko ne pita.
Kako ističe Milivojević, to nije rezultat promišljene i dugoročne politike, već iznuđen potez. Pokušaj da se uhvati poslednji voz koji je odavno napustio stanicu. Evropa sada želi dijalog, ali bez pozicije snage, bez autoriteta i bez garancije da će je druga strana uopšte shvatiti ozbiljno.
Svet se promenio, Evropa nije
Ključni problem EU nije samo Ukrajina, već nesposobnost da prihvati da se globalni poredak promenio. Unipolarni svet je prošlost, a Evropa se i dalje ponaša kao da je dovoljno stati uz „ispravnu stranu istorije“ i čekati ishod. Istorija, međutim, ne nagrađuje moralne deklaracije, već političku moć i pragmatizam.
Ako želi da ima bilo kakvu ulogu u budućem svetskom poretku, Evropa mora da redefiniše sebe, ne kao produženu ruku tuđe politike, već kao samostalnog aktera sposobnog za razgovor i sa saveznicima i sa protivnicima.
Ukrajina kao ogledalo evropske krize
Rat u Ukrajini razotkrio je sve slabosti Evropske unije: odsustvo jedinstvene spoljne politike, zavisnost od drugih centara moći i strah od sopstvene odgovornosti. Danas, kada se naziru konture mogućih dogovora, Evropa rizikuje da bude svedena na finansijera obnove i posmatrača odluka koje su drugi doneli.
Kako zaključuje Milivojević, EU mora da shvati gde se nalazi i šta želi da bude. U suprotnom, njena uloga na svetskoj sceni biće sve manja, ne zato što joj je oduzeta, već zato što ju je sama napustila.



















