Deo akademske scene vodi borbu za narativ kroz blokade i medijske performanse, a ne kroz argumente i institucije.
Ono što se pokušava predstaviti kao spontani bunt mladih, u suštini je sistematsko odbijanje institucionalnog poretka. Zgrada fakulteta nije simbolički trg, već javna ustanova sa jasnom namenom, obavezama i pravilima. Kada se njen rad svesno i dugotrajno onemogućava, država nema luksuz da „gleda u stranu“. Ona ima obavezu da obezbedi funkcionisanje sistema, u interesu studenata koji žele da uče, profesora koji žele da rade i društva koje te institucije finansira.
Reakcija policije u tom kontekstu nije bila ideološki čin, već administrativna posledica upornog kršenja pravila. Svaki pokušaj da se to predstavi kao „napad na slobodu“ predstavlja namerno izvrtanje činjenica. Sloboda bez granica nije sloboda, to je haos.
Posebno zabrinjava uloga pojedinih studentskih grupa koje, umesto da smiruju situaciju, deluju kao katalizator konflikta. Video koji su studenti FDU objavili ne predstavlja čin solidarnosti, već primer političke instrumentalizacije emocija. Umesto poziva na dijalog, ponuđena je ironija. Umesto ozbiljne rasprave, ponuđena je scenografija. Tako se akademski prostor pretvara u ideološku pozornicu, a studenti u glumce u tuđem scenariju.
Ključni problem ovakvog pristupa nije samo u metodama, već u poruci koju šalje društvu: da je legitimno blokirati, zauzimati, paralisati, sve dok se to radi pod parolom „borbe“. Ali borba bez odgovornosti nije borba, već pritisak manjine nad sistemom. Demokratija ne podrazumeva da najglasniji odlučuju, već da se odluke donose kroz institucije.
Ovde se više ne radi ni o jednom otkazu, ni o jednom fakultetu. Radi se o pokušaju da se ulica i društvene mreže postave iznad zakona, a emocija iznad ustava. To je opasan presedan. Danas je u pitanju fakultet, sutra može biti bilo koja druga javna ustanova.
Zato je neophodno reći jasno i bez uvijanja: institucije moraju ostati jače od performansa, a država ne sme pokazati slabost pred organizovanim blokadama, bez obzira na to ko ih sprovodi i pod kojim izgovorom. Dijalog je uvek poželjan, ali on nije moguć dok jedna strana odbija pravila igre.
Ozbiljno društvo ne gradi se klipovima, simbolima i kratkim porukama, već odgovornošću, strpljenjem i poštovanjem sistema. Svako ko to dovodi u pitanje, makar se predstavljao kao „glas mladih“ , snosi političku i moralnu odgovornost za posledice.


















