Postoje datumi koji ne prolaze. Postoje rane koje ni vreme ne može da izbriše. A postoje i kolone koje su toliko duboko urezane u kolektivno pamćenje srpskog naroda da se njihov plač čuje i posle više od tri decenije.
Krajem prošlog veka srpski narod je doživeo jedno od najtragičnijih stradanja u svojoj novijoj istoriji. Hiljade porodica krenule su u neizvesnost, ostavljajući za sobom kuće, njive, crkve, grobove predaka i čitav jedan život. Kolone izbeglica nisu nosile samo stvari — nosile su ikone, krsne slave, porodične fotografije i nadu da će jednog dana pravda progovoriti.
I upravo zato danas, više nego ikada, srpski narod mora da zna da nije bez oslonca, da nije bez korena i da nije bez svog državnog okrilja. Srbija i Republika Srpska nisu samo politički prostori — za mnoge Srbe one predstavljaju utočište, nadu i dokaz da narod koji ima svoje institucije, svoj jezik, svoje pismo i svoje svetinje nikada ne sme dozvoliti da mu se ponovi sudbina prognanih kolona.
Sećanje na 1.904 srpske žrtve pogroma u „Oluji“ nije samo istorijska obaveza. To je zavet da imena stradalih ne ostanu zatrpana tišinom i da se bol njihovih porodica nikada ne relativizuje. Iza svakog broja stoji jedan život, jedna majka koja je čekala sina, jedno dete koje je izgubilo oca, jedan dom koji je ostao prazan.
Posle više od trideset godina, tuga nije nestala. Ona živi u očima Krajišnika koji i danas čuvaju ključeve kuća u koje se nikada nisu vratili, u sećanjima na miris zavičaja, na zvona crkava koje su ostale iza njih i na grobove predaka koje nisu mogli ni da oplačuju kako dolikuje.
Ali iz te boli izrasla je i snažna svest o značaju nacionalnog jedinstva. Narod koji je iskusio progon zna koliko je važno imati državu koja ga ne zaboravlja, institucije koje čuvaju njegovo pamćenje i narodno jedinstvo koje ne može da se izbriše granicama.
Srbija i Republika Srpska danas za mnoge Srbe predstavljaju dve svetle tačke istog nacionalnog bića — dve kuće istog naroda, povezane istim jezikom, istom verom, istim pismom i istim sećanjem na stradanje.
To ne znači poziv na mržnju ili nove sukobe. Naprotiv. Najveća pobeda posle svakog stradanja jeste sposobnost naroda da sačuva svoje dostojanstvo, da pamti svoje žrtve i da iz tragedije iznese pouku da sloboda, mir i državnost nemaju cenu.
Narod koji zaboravi svoje kolone rizikuje da izgubi i deo svoje duše. Narod koji zaboravi svoje mučenike rizikuje da izgubi i svoje pamćenje. A narod koji ne čuva svoje države rizikuje da ponovo ostane bez zaštite onda kada mu je ona najpotrebnija.
Zato sećanje na prognane Krajišnike nije samo sećanje na prošlost. To je opomena budućnosti. Da se više nikada ne ponovi egzodus, da srpska ognjišta više nikada ne ostanu bez dečjeg smeha i da srpski narod, ma gde živeo, uvek zna da ima gde da pripada, kome da se vrati i kome da veruje.
Jer samo narod koji čuva svoje svetinje, svoje žrtve, svoje jedinstvo i svoje države može da prođe kroz najveća istorijska stradanja, a da ne izgubi ni svoje ime, ni svoju veru, ni svoju nadu.
















